U haremu

Me?u pismima, koja su jutros prispjela, nalazilo se je jedno iz Turske s poštanskim biljegom „Stambol“ – koje je ime u njemu uvijek ostavljalo dubok dojam. Jedino rije? „Stambol“ znala je na njega magi?ki djelovati. I prije nego što je prorezao omot pismu, koje je možda sadržavalo sasvim ravnodušne stvari, prepuštao se André još nekoliko ?asova ?udnoj i samo njemu neobjašnjenoj strepnji, koja ga je prožimala svaki put, kad mu je u uspomeni iskrsavao Stambol. Pa, kao što se to ?esto doga?alo u njegovim snovima, iza?e mu i sada pred o?i slika toga grada. Iz svega, što je dosad vidio širom svijeta, iskakao je Stambol, grad minareta, majesteti?ni, jedinstveni i neuporedivi grad. Prije nekih petnaest godina imao je André me?u korespondenticama, koje su mu li?no ostajale nepoznate, i nekoliko lijepih besposli?arki iz turskih harema. Neke su se od njih srdile na njega, neke ga ljubile, iako nevoljko, jer je u jednom od svojih moma?kih romana ispripovjedio pustolovinu, koju je doživio s jednom od njihovih drugarica. Potajno su mu slale povjerljiva saop?enja, koja su bila ispisana pogrešnom francuštinom, ali su bila dobro smišljena, pa su svojom naivnoš?u na njega izvodila velik ?ar. Pošto je izmijenio s njima nekoliko pisama, zamuknule su korespondentice i zavile se neprozirnom tajanstvenoš?u.